Kranjčevićeva 1995.

Nakon dva kola i anorekšičnih rezultata naš klub gostuje kod tradicionalno polu-ugodnog Zagreba. Klub-domaćin, trenira trener visokog renomea i to svakako čovjek koji poznaje naš klub, može se reći i u dušu. Ipak, ovaj tekst neće biti niti prognoza, niti analiza predstojećeg susreta. Naprotiv, ovaj tekst biti će podsjetnik jednog divnog gostovanja u Zagreb koji se zbio prije nešto više od 15 godina.

Bilo je rano proljeće i Osijek je u toj sezoni igrao jako dobro. Podsjetimo se da je to bila sezona 1994.-1995. i Osijek je tražio svoje mjesto pod europskim suncem. U Zagreb smo kretali sa rezultatom od 6:0 protiv Zagreba iz jesenjeg dijela prvenstva i očekivao se dobar nastup naših. Nastup u Europi je bio gotovo izvjestan ali put u metropolu nije. I kao najljepša vijest ukazala se organizacija navijačkog vlaka za taj susret. Sreći nije bilo kraja.

Toga dana (19. 03. 1995.) svanulo je lijep, za nas navijače i prekrasan dan, koji smo pozdravili sa nekoliko piva, jer se za Whiskey nije imalo para. Ne moram niti govoriti da je euforija oko tog gostovanja bila nazočna od trenutka kada smo čuli da će biti organiziran spomenuti vlak.

Naše društvo se skupilo u eminentnom kafiću V. i kao što već rekoh pozdravljali smo novi dan. Došao je trenutak kada je valjalo krenuti da zauzmemo vagone prvog razreda, jer ipak smo mi starija ekipa. Dolazimo na kolodvor i ukazuje nam se jedna predivna slika. Oko 1000 navijača je bilo spremno za ulazak u vlak, a uz to, očekivalo ih se bar još 500.

U trenutku ulaska u vlak šok i nevjerica. Policija nam ne da unijeti pivo (jer za Whiskey nemamo para). Sve drugo, bezalkoholno može, ali pivo ne. Nije nam to pokvarilo raspoloženje jer smo znali da u naš dragoj Kohorti ima sposobnih momaka koji će na neki način unijeti zabranjenu tekućinu. Tako je i bilo. Moj prijatelj B., inače djelatnik hrama kulture, i ja odlučili smo se na kratku šetnju kroz navijački vlak i pozdraviti drage nam prijatelje (čitaj ogrebati se za guc nečega). Nisam ni znao kakvu ćemo avanturu doživjeti. Prvi vagon do nas, sjedala lijevo sjeda tri momčića cca 14 godina svaki a društvo im pravi stariji gospodin na čijem se licu vidi da ga alkohol kroz život nije mazio. Ali, tada bio je u jako maženom stanju. Dakle, taj gospodin im pokušava objasniti smisao života tako što im svako malo potegne iz, lukastvom unešene boce nečega, na što oni nisu gledali blagonaklono. Ne mogu reći da dečki nisu reagirali civilizirano. Pomeli su s njim vagon tako da smo B. i ja mogli dalje kročiti u našu vizitu.

Slijedeći vagon, pjesma, skakanje, veselje i neobičan lik. Neobičan lik na još neobičnijem mjestu. Bio je to isto djelatnik hrama kulture i B. se nije mogao nikako načuditi što ovaj bariton radi u vlaku.
Gospodine C. pa što vi radite ovdje?
Znaš B.?Ja sam ti stari sportaš.

Nevjerojatno…a još nismo ništa popili. Nekoliko metara dalje poznata lica čine dobro djelo i daju na gutljaj toplog konjaka i mi tu zaključismo da je bolje da se vratimo u matično stado.

Put je prošao u veselju, kao u filmu „Vlak u snijegu“ osim što je ulogu konduktera (Edo Peročević 1937. – 2007.) preuzela specijalna policija PU Osječko-baranjske. Bili su više nego korektni. Uz moj mali monolog na stanici u Vrbovcu stigosmo u Zagreb i uz pomoć gradskog prijevoza ubrzo se našli na stadionu u Kranjčevićevoj. Na ulazu su odmah počele provokacije. Neki malac viče nešto nerazumljivo i ja mu odgovaram: „ Jebala te Ivana Banfić!“ i napokon odgovor koji neću nikada zaboraviti: „Idi si u Osijek pustiti Leteći odred!“ tako jedan sportski sraz prerasta u kulturni sukob u kojem sam ja izgubio.

Tekma kao tekma , dobro navijanje na kraju i sportski neuspjeh (bilo je 2:0 za Zagreb, 4 manje gola od prognoze prodavača karata na ulazu). Pao je mrak i prijevoz prema zapadnom kolodvoru se trebao odigrati po istom scenariju kao i sam dolazak na stadion. No, tu se napravilo duboko, pardon, usko grlo i 1500 ljudi ostalo je zbijeno na malom prostoru. Tek tada vidjeh šarolikost naših navijača. Jedan od njih odlučio je svoju četveročlanu obitelj povesti na ovaj izlet, vidno ogorčen lošom organizacijom, a i nedostatkom alkoholnih pića, našao je u svemu veliku urotu. On se, naime, obraćao nekome slijedećim riječima: „Purgeri, jebem vam mater, dogovorili ste se sa Miloševićem da UPROFOR ostane!!!!“ jesu li supruga i djeca dijelila njegovo mišljenje zauvijek će ostati nepoznanica. Ali, bitno je da on nije bio u pravu.
Poznati navijač i pjesnik D.S. je ispitivao prag tolerancije mlade hrvatske demokracije. Naime, ispred njega nalazio se mladi policajac koji je preozbiljno shvaćao svoj posao. D.S. je legao ispred njega hineći da će sada spavati što je bilo popraćeno , za policajca vrlo neshvatljivom reakcijom. Zamislite, latio se za pendrek uz riječi: „Ustaj se ……..“ ne znam nastavak. D.S. je uvidio da je, ipak, hrvatska demokracija premlada za takve izazove te poslušao naočitog službenika. No, D.S. ne bi bio D.S. da ne iskaže revolt ali ovaj put onako kako on najbolje zna. Riječima. Čitava nervoza je bilo uzrokovana sporosti prijevoza i D.S. je zamolio istog službenika da ga pusti ne bi li on sam odšetao do kolodvora.

-„ Može“- reče službenik, mirnoćom kakvu može imati samo policajac u uniformi pričuvne policije-„ ali da ostaviš šal izvan jakne.“
-„AAAAAA….neka oni dođu u Osijek tako ako smiju!!!!“-D.S. će kao iz topa.
-„Zar to nije žalosno? Imamo Hrvatsku a ne smijemo iznositi svoja navijačka obilježja!“ – ogorčeno će službenik. D.S. nije ostao imun na ove riječi te je lagano sjeo i zapalio cigaretu gledajući u daljinu Kranjčevićeve. Misli da odgovor nije dobio niti danas. Ili možda je?

Put za nazad je bio dosadan. Loš rezultat, gladni, žedni, umorni….ali nešto smo naučili. Pravo drugarstvo ima neprocjenjivu vrijednost.

PROLOG

Stariji gospodin je još nekoliko puta dobio batina od nadobudnih pastuha. C. je i dalje dio hrama kulture. Otac, koji je poveo obitelj nije bio u pravu za purgere i UNPROFOR. D.S. i dalje pohodi utakmice i još razmišlja o riječima policijskog službenika. Te sezone završili smo na trećem mjestu i izborili nastup u Europi. Moj prijatelj B. u istom tom Zagrebu gradi karijeru. A ja…..?

Domagoj Kovačić