Nakon bitke se mrtvi broje

Nakon prva dva kola sve mi nekako smrdi na prošlu godinu. Kažem smrdi jer zasad ono što se kuha u Steinbrücknerovom loncu nije jestivo - barem rezultatski gledajući.

Kao dugogodišnji kroničar zbivanja u Gradskom vrtu moram priznati da se ne sjećam kada je Osijek imao tako malo sreće kao u prva dva kola ove sezone i što se događalo kada je ista ta sreća prešla u savezništvo s Osječanima. U glavi mi se vrti ona čarobna jesen iz 2000.godine kada je Osijek bio jesenski prvak. Sjećam se 5. kola i susreta protiv Rijeke u Gradskom vrtu kojeg su bijelo-plavi izgubili s 2:1, a da su pri tome čak četiri puta gađali okvir suparničkih vrata. Rijeka je tada ni kriva ni dužna kući otišla s pobjedom, a Osijek je nakon toga nanizao 13 prvenstvenih utakmica bez poraza što je i danas vrijedeći rekord.

Što zapravo želim reći? Božica Fortuna se u tom susretu s Rijekom pošteno poigrala s emocijama Osječana, ali je kasnije sve to debelo vratila, usuđujem se reći, čak i sa kamatama. Kroz tu prizmu gledam i ovosezonski mršavi start. Sa naglaskom na start. Tek je početak sezone i doista ne vidim razloga zbog čega se nakon samo 180 odigranih minuta stvara psihoza da Osijek nema momčad koja se sposobna boriti za Europu, zašto se poteže pitanje stručnosti trenera Tomislava Steinbrücknera i općenito mi nije jasno zbog čega je toliko negativizma oko Gradskog vrta. Sezona je tek počela i vremena za korekcije ima još dovoljno, a uostalom prateći Steinbrücknerov rad došao sam do zaključka da je momčad uvijek u natjecateljsku formu ulazila postupno.

Rekao sam na početku priče da mi sve smrdi na prošlu godinu, a evo i zbog čega. Osijek te prošle sezone u prva četiri kola prikupio mizerna dva boda, a sve je začinjeno primljenom "petardom" protiv Dinama. To je tek bilo gadno, tekle rijeke defetizma u kojem smo mi Slavonci valjda svjetski prvaci, pričalo o ispadanju, kao vrijeđalo se čelnike kluba. Uglavnom, bilo je "ratno stanje", otprilike slično kao danas. A, onda je ipak krenulo, u preostalih 14 kola Osijek je zabilježio čak devet pobjeda uz po dva remija i poraza, a stekao je i epitet momčadi koja igra najljepši nogomet jer je postizao u prosjeku 2,2 pogotka po utakmici. Na koncu je jesen završio na četvrtom mjestu, ali ga je od druge pozicije dijelio samo jedan-jedini bod. Sad ostaje pitanje da li bismo potpisali takav scenarij i ove godine? Naravno, da je odgovor suvišan - samo budala bi to odbila. Poanta priče je u tome da je sad još prerano praviti bilo kakvu paniku. Uostalom, ako već vučemo paralele s tom prošlom sezonom koja je po mnogo čemu bila statistički zanimljiva, onda treba reći da bijelo-plavi još uvijek imaju vremena čak zabilježiti i bolji start. Pa, i po cijenu da budu poraženi u Kranjčevićevoj, pobijede li Lokomotivu nakon četiri kola ima li bi četiri boda i bolji učinak u odnosu na prošlu sezonu. Naravno, na putu prema konačnom cilju i plasmanu u Europu to ne mora značiti baš ništa, ali želim reći da mi doista nije jasna sva ta histerija koja se stvorila nakon susreta s Cibalijom i Hajdukom. Postoji ona stara mudrost da se "mrtvi nakon bitke broje", a Osijek je još itekako živ. I zato smatram da je ova momčad Osijeka, bez obzira na ishod susreta sa Zagrebom, zaslužila još malo kredita. Kad već deset godina čekamo povratak na europsku pozornicu možemo se valjda strpjeti još malo. Tim više jer je na planu igre Osijek ipak napredovao. Naravno, ako gledamo paušalno to je slaba utjeha kad nema rezultata, ali kada se zagrebe ispod tih jednostavnih razmišljanja čovjek shvati da postoji temelj za optimizam. Fizionomija igre postoji samo i uvjeren sam da je samo pitanje trenutka kada će se to osloboditi i pretočiti u rezultat.

Dalibor Keler